Svi mi znamo taj osećaj: dan projuri, nedelja projuri, pa se okrenemo i pitamo gde ode pola godine. Trčimo za obavezama, a mozak, srce i kuća traže samo jedno, da ponekad zastanemo. To nije lenjost ni gubljenje vremena: predah je način na koji čovek dolazi sebi, sređuje utiske i vraća se poslu bistrije glave. Nauka to odavno potvrđuje, a naše bake su znale i bez nauke.
U nastavku: šta se zapravo dešava u nama kad usporimo, tri tiha znaka da je predah preko potreban, i mala škola zastajanja koja staje u svaki, pa i najpuniji dan.
Kosovski boj pamtimo po muškim imenima: knez Lazar, Miloš Obilić, Vuk Branković. Ali kada se 1389. bitka završila i kada su izginuli oni koji su vodili vojsku, na istorijsku pozornicu izašle su žene. Srpske plemkinje su preuzele uloge koje im niko nije namenio, ali ih je vreme brutalno zahtevalo: vladale su, pregovarale sa sultanima, pisale, podizale zadužbine i čuvale ono što se čuvati moglo.
U ovom tekstu upoznajemo pet žena koje su posle Kosova stvarale istoriju: kneginju Milicu, vladarku u najtežem času; Jefimiju, prvu srpsku pesnikinju; Oliveru, devojku datu za mir; Angelinu Branković, svetu majku izgnanicu; i Maru Branković, gospodaricu dva sveta. Priče o snazi bez slave, o kojima se predugo ćutalo.
Kada kažemo „srednji vek", pomislimo na careve, bitke i manastire. Ali između tih velikih slika živeo je običan čovek: ustajao pre zore, mesio hleb, radio tuđu zemlju, plašio se veštica i radovao se prazniku. Život u srednjovekovnoj Srbiji nije bio ni mračan ni romantičan kakvim ga zamišljamo, nego nešto mnogo zanimljivije: svakodnevica puna mirisa dima, zvuka pijace i tišine manastirskih zidova.
U ovom tekstu, uz pomoć istorijskih izvora, od povelja i Dušanovog zakonika do fresaka i manastirskih zapisa, ulazimo u jedan običan dan naših predaka: gde su stanovali, šta su jeli i pili, kako su radili i trgovali, čemu su se smejali i čega su se plašili. I na kraju, šta nam njihov život poručuje danas.
Talas povratka iz Beograda i drugih velikih gradova u manje sredine, koji je tiho počeo oko 2020. godine, do danas je postao nešto što više nije izuzetak — već prepoznatljiv obrazac. Mladi ljudi sa diplomama i daljinskim ugovorima, porodice sa malom decom, penzioneri sa štednjom od pola decenije rada — svi se, iz svojih razloga, vraćaju u manja mesta. Pitanje koje stoji iznad svega: selo ili grad — gde je danas kvalitetniji život, i da li je takvo pitanje uopšte pošteno postavljeno?
U ovom članku iskreno gledamo i jednu i drugu stranu — šta selo zaista nudi, a šta uzima; šta grad još uvek može da pruži a što na selu nije moguće; ko je zaista zadovoljan posle povratka, a ko se posle godinu dana vraća na asfalt; pet konkretnih kriterijuma po kojima čovek može da odluči koja sredina mu odgovara, i zašto je za mnoge ljude pravi odgovor — ne ovo, ne ono, već nešto treće.
Postoji jedna od najtežih dvoslovnih reči u srpskom jeziku — „ne". Lako ju izgovoriti kelneru, deci u prodavnici slatkiša, prosjaku ispod tezge. A skoro nemoguće — onima koji su nam najbliži: majci, partneru, šefu, najboljem drugu. Postavljanje granica nije veština koju se uči u školi, niti u porodici koja je nas učila da je dobro dete „dete koje sluša". A bez nje, čovek polako gubi sebe — u sitnim ustupcima koji se sabiraju u godinama provedenim za tuđim stolom.
U ovom članku objašnjavamo zašto je tako teško reći „ne", odakle dolazi krivica koja ide odmah za njim, kako se granice postavljaju u porodici (najteži teren), na poslu (gde igramo igru sigurnosti) i sa prijateljima (gde nas srce kočno tera da kažemo „da"). Na kraju — pet konkretnih rečenica koje uvek rade, i šta se dešava kratkoročno i dugoročno kad počnete da kažete istinu o tome šta možete, a šta ne.
Prijavite se ili otvorite nalog za brz, siguran i jednostavan pristup vašem profilu i dodatnim sadržajima sajta. Brza prijava i jednostavna registracija omogućavaju vam siguran i lak pristup vašem profilu.