Pica, Šekspir i Minhen: kako pišemo ono što dolazi iz drugih jezika
1. Strane reči oko nas
Na jelovniku čitaš pica, u sportskoj vesti korner i ofsajd, u školi gimnazija i hemija. Sve su to reči iz drugih jezika, ali ih pišeš našim slovima i onako kako ih izgovaraš.
Neke pozajmljenice su toliko stare da ih i ne osećaš kao strane: puška, čarapa, košulja, sat, sapun, kralj. Druge još prepoznaješ kao strane i njih treba koristiti s merom: kad nema naše zamene, u nauci i tehnici. O tome koje reči imaju domaću zamenu čitaj u lekciji Reči stranog porekla i njihove zamene.
Transkripcija
Transkripcija je prenošenje glasova jednog jezika u drugi slovima tog drugog jezika, to jest prilagođeno pisanje. Kada se radi po utvrđenim pravopisnim pravilima, zove se pravopisna transkripcija. U srpskom jeziku tim pitanjima bavi se Odbor za standardizaciju srpskog jezika.
U ovoj lekciji učiš kako se pišu strane opšte reči, kako strana imena ljudi i mesta i zašto neka imena pišemo drugačije nego što ih stranci izgovaraju.
2. Opšte reči: piši kako se izgovara
Opšte imenice i pridevi iz živih jezika pišu se onako kako se izgovaraju u jeziku iz kog su došli, ali prilagođeno našem pismu i našim glasovima: gulaš, ambalaža, intervju, korner, ofsajd, duet, bas, bife, šofer, kompjuter.
Reči iz klasičnih jezika, grčkog i latinskog, odavno su odomaćene, pa se i one pišu kako se izgovaraju: astronomija, instrument, hemija, gimnazija, hirurgija, a od imena Homer, Aristotel, Ciceron, Cezar, Olimp.
Rešen primer: pizza
Kako se po našem pravopisu piše italijanska reč pizza?
- Ne gledaj strana slova, nego izgovor. Italijani izgovaraju p, i, ts, a.
- Nađi naše glasove. Svi ti glasovi postoje u srpskom: p, i, c (glas ts), a.
- Napiši našim slovima. pica.
- Proveri čitanjem. Pročitaj „pica” naglas: izgovaraš isto kao Italijan, a nijedno slovo nije strano. Za opšte reči oblik uvek možeš proveriti i u rečniku stranih reči.
3. Strana imena: izvorno ili prilagođeno
Za imena ljudi i mesta iz jezika koji pišu latinicom postoje dva načina. Prilagođeno pisanje ide i u ćirilici i u latinici: ime pišeš kako se izgovara. Izvorno pisanje ide samo u latinici: ime pišeš kao u jeziku iz kog dolazi.
| Izvorno | Prilagođeno |
|---|---|
| Shakespeare | Šekspir |
| Hemingway | Hemingvej |
| Boccaccio | Bokačo |
| Chicago | Čikago |
| New York | Njujork |
| München | Minhen |
| Zürich | Cirih |
Kada ime pišeš izvorno, pri prvom pominjanju u zagradi napišeš kako se izgovara: Hemingway (Hemingvej). Kada ga pišeš prilagođeno, pri prvom pominjanju u zagradi možeš navesti izvorni oblik: Hemingvej (Hemingway). Posle toga zagrada više ne treba. U srpskoj praksi i u latinici se najčešće piše prilagođeno.
Rešen primer: ime grada u sastavu
U sastavu prvi put pominješ grad Chicago. Napiši ga prilagođeno.
- Izaberi način. Pišeš prilagođeno, pa ime pišeš onako kako se izgovara: Čikago.
- Pogledaj da li je prvo pominjanje. Jeste, pa u zagradi možeš dodati izvorni oblik.
- Napiši rečenicu. „Moj ujak živi u gradu Čikago (Chicago).”
- Proveri dalje u tekstu. Sledeći put pišeš samo Čikago, bez zagrade, jer se izvorni oblik navodi samo pri prvom pominjanju.
4. Imena iz ruskog i drugih ćiriličkih jezika
Imena iz slovenskih jezika koji se služe ćirilicom (ruski, bugarski, makedonski) pišu se uvek fonetski, kako se izgovaraju, i u ćirilici i u latinici: Jesenjin, Nikolaj Gogolj, Lav Tolstoj, Boris Jeljcin. Izvornog latiničkog oblika tu nema, jer ti jezici ne pišu latinicom.
I tu ima prilagođavanja. Kod makedonskih imena u spoj ie ubacuje se j: Georgiev postaje Georgijev, Samardžiev postaje Samardžijev. To je deo opšteg pravila da se piše ija, ije, iju, a ne ia, ie, iu.
Rešen primer: ruski pisac
Na koricama ruske knjige ime pisca Gogolja stoji ćirilicom. Kako ga pišeš u sastavu na latinici?
- Odredi jezik. Ruski je slovenski jezik koji piše ćirilicom.
- Primeni pravilo. Takva imena pišu se uvek fonetski, kako se izgovaraju, i u ćirilici i u latinici.
- Napiši ime. Nikolaj Gogolj.
- Proveri. Pitaj se da li postoji izvorni latinički oblik koji bi stavio u zagradu. Ne postoji, jer ruski ne piše latinicom, pa ostaje samo Nikolaj Gogolj.
5. Ustaljena i prevedena imena
Za neke gradove imamo svoja imena, odavno odomaćena: Beč (nemački Wien), Rim (italijanski Roma), Solun, Venecija. Ta se imena pišu isto i ćirilicom i latinicom, kao i Njujork i Mađarska.
Ima i imena koja se ne pišu baš po pravilima transkripcije, ali su se ukorenila i takva ostaju. Zovu se ukorenjeni oblici.
Nije ustaljeno
- Šejkspir
- Landon
- Vošington
- čao
Ukorenjeno, pravilno
- Šekspir
- London
- Vašington
- ćao
Iz istog razloga ne menjaju se odavno prihvaćena imena kao Peking, Magelan i Vasko da Gama, čak i kad bi ih nova pravila drugačije prenela.
Rešen primer: Šekspir ili Šejkspir
Drug tvrdi da treba pisati Šejkspir, jer Englezi tako izgovaraju. Ko je u pravu?
- Pogledaj pravilo. Po izgovoru bi zaista bilo Šejkspir.
- Pogledaj ustaljeni oblik. U srpskom se ukorenio oblik Šekspir.
- Odluči. Ukorenjeni oblici se ne menjaju, pa pišeš Šekspir.
- Proveri na sličnom primeru. Isto je sa London (a ne Landon) i Vašington (a ne Vošington): ustaljen oblik ima prednost.
6. Transkripcija nije samo slušanje
Pravopisna transkripcija ne oponaša izgovor do kraja. Rusi izgovaraju nešto kao „Maskva”, ali mi pišemo Moskva; pišemo i Volgograd, Romeo, Lajpcig. Kad bi oblik bio predaleko od izvornog zapisa, teško bi se snalazio u literaturi.
Pravila zato često polaze i od pisma stranog jezika:
- nemačko ch prenosi se kao h (München, Minhen);
- francusko ch prenosi se kao š;
- izbegavaju se sklopovi teški za izgovor: Gandi, a ne Gandhi.
Pravila za prenošenje imena iz većih jezika (engleskog, nemačkog, francuskog, italijanskog, španskog, ruskog i drugih) posebno su obrađena u Pravopisu srpskoga jezika, na desetinama strana. Za jezike koje Pravopis ne obrađuje glavno pravilo je: drži se oblika koji je već ušao u upotrebu.
7. Ukratko
- Opšte strane reči pišeš kako se izgovaraju, našim slovima: pica, intervju, šofer, hemija.
- Strana imena iz latiničkih jezika pišeš prilagođeno (Šekspir) ili, samo u latinici, izvorno (Shakespeare).
- Pri prvom pominjanju u zagradi ide izgovor (uz izvorni oblik) ili izvorni oblik (uz prilagođeni).
- Imena iz ruskog, bugarskog i makedonskog pišeš uvek fonetski: Lav Tolstoj, Georgijev.
- Ustaljena i ukorenjena imena ostaju: Beč, Rim, Šekspir, London, ćao.
- Transkripcija nije čisto fonetska: Moskva, nemačko ch je h, francusko ch je š.
8. Zadaci za vežbu
- Napiši prilagođeno: Chicago, München, Zürich, New York.
- Navedi tri reči stranog porekla koje danas i ne osećamo kao strane.
- Na jelovniku piše: „pizza sa šunkom”. Kako se ta reč piše po našem pravopisu?
- U sportskoj vesti piše: „Utakmica je odigrana u Münchenu.” Ispravi za tekst na srpskom.
- Rusko prezime Jesenjin pišeš u tekstu na latinici. Da li postoji izvorni latinički oblik koji bi stavio u zagradu? Objasni.
- Šekspir ili Šejkspir? London ili Landon?
- Kako se u srpskom prenosi nemačko ch, a kako francusko ch?
- Napiši prilagođeno ime Gandhi i objasni zašto se h izostavlja.
- Kako se na srpskom zovu gradovi Wien i Roma?
- U tekstu prvi put pišeš izvorno ime Hemingway. Šta dodaješ u zagradi?
- Objasni zašto pišemo Moskva, a ne Maskva.
- Prijatelju pišeš poruku na rastanku. Da li pišeš čao ili ćao?
✓Rešenja12 zadataka
- Čikago, Minhen, Cirih, Njujork.
- Na primer: puška, čarapa, košulja (može i sat, sapun, kralj).
- pica sa šunkom. Opšte reči pišemo kako se izgovaraju.
- „Utakmica je odigrana u Minhenu.” Ime grada München prilagođeno se piše Minhen; nemačko ch prenosi se kao h.
- Ne postoji. Ruski piše ćirilicom, pa se ruska imena pišu uvek fonetski: Jesenjin.
- Šekspir i London. To su ukorenjeni oblici, iako se po izgovoru razlikuju.
- Nemačko ch kao h, francusko ch kao š.
- Gandi. Izbegavaju se sklopovi teški za izgovor.
- Beč i Rim.
- Izgovor: Hemingway (Hemingvej).
- Transkripcija nije čisto fonetska: ne treba se previše udaljiti od izvornog zapisa, da bi se ime lako prepoznalo i našlo u literaturi.
- ćao. To je ukorenjen oblik, iako bi po pravilima za italijanski bilo čao.




